GALJUF, Marko Faustin

GALJUF, Marko Faustin (Gagliuffius, Marcus Faustinus; Gagliuffi), latinist, pjesnik (Dubrovnik, 15. II. 1765 — Novi Ligure, 16. II. 1834). Potomak je dubrovačke trgovačke obitelji Ivanovićâ, kojoj je još potkraj XVI. st. oblik Galjuf (tal. gaglioffo – lopuža) bio tek nadimkom. U jednom epigramu G. za sebe kaže da je po sudbini Dubrovčanin, po životu Talijan, a po jeziku Latin (»Sorte Ragusinus, vita Italus, ore Latinus«). Školovanje započeo u pijarista u rodnom gradu, teologiju studirao 1780–85. pri njihovu učilištu Collegium Nazarenum u Rimu. Bio nastavnik retorike u pijarističkim učilištima u Urbinu (1785–87) i Rimu (do 1797) te privatni pisar pape Pija VI. U veljači 1798, uoči francuske okupacije Rima, pridružio se rimskim pučanima koji su tražili da se papinska vlast zamijeni svjetovnom. Kada je u ožujku 1798. proglašena Rimska republika, G. skida redovničku halju i stavlja se u službu novoosnovane vlasti kao njezin zagovornik i promicatelj. Po propasti Republike u rujnu 1799. sklanja se u Genovu, potom je u službi genovskog poslanstva u Parizu, gdje započima studij prava. God. 1803. ponovno je u Genovi, radi kao sveučilišni knjižničar i profesor retorike, a po završetku pravnog studija 1805. preuzima pri Pravnom fakultetu katedru građanskog prava. Kad je nakon Napoleonova pada 1814. Genova priključena Pijemontu, dotad vatreni bonapartist, G. postaje pristaša restauracije i papizma. Pošto je 1815. udaljen s mjesta profesora i knjižničara, putuje Italijom, Švicarskom, Francuskom i Bavarskom živeći od potpore svojih mecena, koje je oduševljavao prigodnim stihovima i virtuoznim latinskim improvizacijama, kako izvornima, tako i prijevodima s talijanskoga. God. 1831. vraćeno mu je mjesto sveučilišnoga knjižničara u Genovi. Na glas vrsna latinskog improvizatora došao je 1792. kao član rimske akademije Arkadije (njezinim je članom još od 1784. pod imenom Chelintus Epiroticus), u čijem je glasilu Giornale Arcadico objavljeno više Galjufovih pjesama. Svoje improvizirane pjesme (ima ih više od 500) G. zove carmina extemporalia. Drugu vrstu, također pretežno prigodnih pjesama, naziva carmina meditata (promišljene, temeljito izrađene pjesme), među kojima je pjesnički najdotjeranija i u kulturnopovijesnom smislu najvrjednija pjesma (G. je zove idilom) Navis Ragusina (Dubrovački brod), napisana u povodu porinuća novoga trgovačkog broda braće Senčićâ. Vrlo su dojmljivi opisi gruške luke u toj pjesmi i zanosne evokacije nekih znamenitih Dubrovčana: B. Zamanje (Đamanjića), B. Staya, R. Kunića, R. J. Boškovića, Đ. Baglivija i M. Getaldića. Prvi put objavio ju je, s ostalim hrvatskim, latinskim i talijanskim pjesmama sastavljenim za tu zgodu, 1819. u Italiji I. A. Kaznačić, a iste godine tiska je i sam pjesnik s usporednim talijanskim prijevodom Lazara Papija te ponovno u zbirci Specimen de fortuna Latinitatis. Accedunt Poemata varia meditata et extemporalia iz 1833. U tu je zbirku, izdanu u Torinu godinu dana prije smrti, G. uvrstio bogat izbor svojih improviziranih pjesama iz prijašnjih tiskanih i rukopisnih zbirka. Kako se iz naslova razabire, na čelu je zbirke Galjufov ogled o sudbini latinskog jezika, Specimen de fortuna Latinitatis, sjajan esej o ljepoti i izražajnosti latinskog jezika i njegovoj prednosti pred modernim jezicima. Među prigodnicama dotjeranošću se ističu Pietas domestica (1819) i Philothea pronuba (1820), a za dubrovačku kulturnu povijest zanimljiva je ona sastavljena u smrt R. Kunića, posvećena B. Stayu (Benedicto Stay, ... Elegiam in Raymundum Cunichium, Rim 1795). G. se proslavio, osobito u Genovi, i mnogobrojnim (oko 200) latinskim natpisima, koje je tematski raspoređene objavio 1837. njegov đak G. A. Scazzola pod naslovom Inscriptiones. Od više govora, što ih je održao u Rimu i Genovi kao profesor, pa i kao narodni tribun u doba Rimske republike, sačuvalo ih se nekoliko.